Radnja romana Prije Kiše odvija se u Indiji početkom dvadesetog stoljeća.
Engleskinja Eliza Fraser se nakon mnogo godina ponovo vraća
u Indiju. Ona je fotoreporterka i odlučna je da uspije u svome zanimanju. Uz pomoć
starog obiteljskog prijatelja Clifforda Slatera, putuje u indijsku Rajputanu,
teritorij nad kojim Engleska vrši svoju dominaciju, i planira provesti godinu
dana u dvorcu kako bi fotografirala kraljevsku obitelj, lokalno stanovništvo i njihove
običaje.
Eliza, koja je odnedavno udovica, dopušta sebi da je zahvate
događaji u kojem se stanovništvo bori za neovisnost. Došavši u palaču, upoznat
će Jaya, maharadžina naočitog brata. Život na dvoru, međutim, nije nimalo
jednostavan, zamke, spletke, misterije su iza svakog ugla.
Zaokupljeni željom da poboljšaju uvjete za lokalno
stanovništvo, Jay i Eliza smatraju da imaju više zajedničkog nego što misle.
Ali njihove obitelji i društvo misle drugačije. Na kraju će morati napraviti
izbor između činjenja očekivanog i slijeđenja svog srca. . .
Prije kiše je roman u kojem sam uživala od prve do zadnje
stranice. Opisi su savršeno odrađeni. Dok sam čitala knjigu, imala sam osjećaj
kao da ja sama šećem onom palačom, osjećam vrućinu indijskog sunca na svojoj
koži ili slušam kišu ispred svoje sobe. Zvukovi, mirisi i prizori Indije jednostavno
su oživljavali ispred mene prilikom čitanja. Za mene prava čarolija!
Eliza Fraser je dama daleko ispred svog vremena, snažne je
glave, vođena karijerom i ne boji se zauzeti za sebe među indijskim vođama koje
je poslana da uhvati svojom kamerom. Moram se diviti Elizi, ona je potpuno
izvan svoje zone udobnosti u kraljevskoj palači i u Indiji, ali ne dopušta da
je se zaustavi fotografirajući ono što želi i odlazeći na mjesta koja želi. A tu je, dakako, i naočiti princ Jay i zabranjena ljubav koja se javlja između
njih.
Ova knjiga opisuje i fascinantan događaj u povijesti. To je
bila indijska kultura spaljivanja udovica ili sati, kako je poznata. Ova
stravična, barbarska i iskreno hladna tradicija govori o tome kako su se udovice bacale na pogrebne lomače kraj svojih umrlih muževa ili su ih u nekim slučajevima tjerali u vatru, jer se vjerovalo da su udovice loša sreća ako im suprug prvi umre. To je
također vrlo značajno za Elizinu priču jer je ona udovica.
Ovo je jedna očaravajuća, čarobna i fascinantna priča čiji opisi
su živopisni i poticajni, s mnogo napetosti,
neizvjesnosti, spletki i preokreta. Divna ljubavna priča sa zadovoljavajućim
krajem. Moje preporuke za ovaj roman definitivno imate.